SUROVI KRŠ I RAJSKI PRIZORI

Voda i zemlja

Piše: Ibrahim Kajan  ©

 

Početak priče - početak je svijeta. Svijet se rađa svaki put ponovno, kaže neporeciva mudrost, kada se rodi novi čovjek na staroj i jedinoj Zemlji koju imamo. 

 

Jest, ovo je dio velikog svijeta – Hercegovina – kraški i mediteranski dio države Bosne i Hercegovine. Historija koju stvaraju ljudi ponire u dubinu vremena od 15.000 godina  i ona od tada  utvrđuje prisustvo prvih, prahistorijskih naseobina na ovoj zemlji. 

 

Stolačka gravura u kamenu iz nepamćena vremena

Otkud su došli ti ljudi prahistorije? Crtež u Badanjskoj pećini posjeduje sličnost samo sa kalabrijskim i sicilijanskim spiljskim crtežima… Tada je razina mora bila niža za 150 metara, obale apeninske i obale ilirske bile su bliže, a more pogodno za plovidbu!  

Zašto su došli? Došli su u potrazi za hranom i vodom, za svojim mjestom pod suncem.

Planine i rijeke prije njih nije još niko na svijetu vidio: još su bile bez svojih imena i bez svojih bogova koji bi ih štitili. Iz historijskih naplavina koje niko dovoljno ne poznaje, ostali su svjedoci, ostala su imena planina i rijeka koji su bili meso i krv ove zemlje. 

Čudesne, surove i nepristupačne planine, nazvane su Prenj, Velež, Čvrsnica, Vran, Crvanj, Radovanj... a rijeke, vilinske ljepote, izvirale su iz njihovih utroba... Bijela, Blučica, Bregava, Brova, Brukovica, Buna, Bunica, Doljanka, Drežnica, Jezernica, Kraljušćica, Krupa, Lištica, Ljubina, Neretvica, Radobolja, Rakitnica, Rama, Tihaljina (ili Mlada, ili Trebižat!), Ugrovača, Volujak, Zalomka... Slijevaju se sa svih strana, sa istoka i sa zapada – u jednom pravcu i jednoj žudnji: da se sjedine s najdužom i najsnažnijom, Neretvom. Ona izvire na sjeveru, na vrhu Hercegovine, pod Jabukom;  ulijeva se na jugu zemlje,  u Jadranskom moru. S pritokama poput mreže prekriva sretniji dio ove suhe, opore, kamene provincije. Protječu kroz uske pojase zelenila, kroz kamenjar; presuše u kraškim poljima; teku i iznenadno nestanu – poniru. Visoravni, koje se podižu, poput stepenica na maketi, pokazuju žednu zemlju s malim naseljima, selima s čatrnjama, ponekim većim gradom – na većoj rijeci.  

Kamen isijava vrelinu sunca. U 12 godišnjih mjeseci, 200 dana je sunčano, od kojih - 100 dana ne pada kiša. Ljeti planine bukte u šumskim požarima koje je u nepristupačnim vrletima nemoguće ugasiti. Svjetlost blješti od ranog jutra, u sutonu brda postaju  ljubičasta. Lijepo je proljeće u tisuću boja mostarskog behara i lijepa je jesen kad Hercegovina postane žuta od zlata limuna i pomoranči, grožđa i duhana.  S mora, kroz deltu i Neretvinu plovnu putanju, u Hercegovinu zalazi blagost primorja, klime mediterana koje doseže do grada Mostara, grada svjetlosti, najsjevernije tačke na kojoj raste sveto stablo masline! 

Kada su zelenu rijeku (u II. stoljeće p.n.e.) prvi put vidjeli Rimljani pokoravajući starosjedioce Ilire, uzviknuli su: Narenta, Božanstvo koje teče! Tako je stigla prva boginja u naše krajeve, zaštitnica koja čuva i štiti našu rijeku života.

SVETOST VODE – SVETOST JE ŽIVOTA

Voda u obzoru vjere

Piše: Ibrahim Kajan

U Humskoj zemlji, u Hercegovini, ljudi u istoga Boga Jedinoga vjeruju, ali ga različitim imenima zovu i u različite hramove pohode. U Mostaru kršćani, pravoslavni i katolici, u crkvama služe svete mise,  muslimani u bijelim džamijama namaz obavljaju, a i židovi su,  dok ih nije progutao holokaust – imali svoj časni hram, mostarsku sinagogu koja danas služi drugoj namjeri. Svi išću milost u Gospodara svjetova i svi od Njega traže oprost od grijeha počinjenih. Prije molitve, svi se nevinom vodom umivaju. Od rođenja pa do smrti. Voda. Bog želi ljude čiste od grijeha. 

 Živo vrelo

 

Tri svete Knjige  kažu da je Bog prvoga Čovjeka  od zemlje načinio, od vode i prašine, od blata...  i da će se nakon življenja na zemlji, nakon roka određenog - u zemlju vratiti i ponovno zemljom postati.

U vjerskom obzorju, čiste vode hercegovačkih rijeka, i Neretve, i Radobolje, i Trebižata, i Bune, i Trebišnjice, i Lištice - zahvaćene i u crkve unešene, simboliziraju vode rijeke Jordana u kojoj je sv. Ivan Krstitelj samoga Isusa Krista krstio „kako je bilo zapisano“.  

A prve krstionice zasigurno su bile u crkvama i bazilikama  – iz IV. i V. stoljeća, iz vremena antičkog o kojima znamo po iskopinama  na Cimu, na rubu Mostara i u kompleksu rimske ville rutice Mogorjela, kad slavenskih naroda ovdje još nije bilo...  A od XII. stoljeća, do najnovijeg vremena,  u crkvicama i crkvama rasutim po Hercegovini – crkvama Istočne i zapadne kršćanske sljedbe, krštenje vodom ispunjava se rođenjem djeteta, činom inicijacije kojom se prima u svoju kršćansku crkvu. Krštenje djeteta obavlja svećenik polijevanjem vodom djetetove glave, što je simbolički znak drevnog kršenja uranjanjem tijela u vodu biblijskog Jordana. Dijete je čisto i krštenjem je njegova čistoća potvrđena!

Nema pristupa vjerskom obredu bez znaka vode! Kršćanin već pristupom na crkvene dveri uranja prste u svetu vodicu krstionice i obilježava pokretima sveti znak na svom tijelu: križ, prateći ga riječima da to radi u ime Boga Oca, Boga Sina i Duha Svetoga!

A musliman, pripremajući se za jednu od pet dnevnih molitvi, obavlja ritualno pranje ruku, lica, ušiju, usta i nogu. Najposlije prelazi mokrim dlanom preko kose... i tada kažemo da je završio „uzimanje abdesta“, da je ispunio uvjet za obavljanje namaza, svoje neporecive obaveze. Abdest se uzima polijevanjem vode iz ibrika, ili iz česme, ili u kućnom kupatilu, ili zahvaćanjem srebrenog mlaza što veselo prska iz džamijskog šadrvana!

Za velikih u dugotrajnih suša, govore se „pučke molitve“ za zazivanje kiša! U krajevima Hercegovine etničkih kršćanskih kulture, narod organizira posebne procesije i glasno izgovara u obliku recitativa ritmizirane stihove, koje oralna književnost naziva dodolskim pjesmama.

Hercegovački muslimani, osobito u selima, kišu su prizivaloi kišnim dovama, najčešće na grobljima i na grobovima junaka – šehida. Zapisane kronike svjedoče da su kišne dove „učila“ najčešće djeca iz mekteba predvođena imamom, a bilježe da su zaista „kiše padale i žednu zemlju obilato natapale“!

Voda se polijevala i na izlazima kuća pri ispraćaju gostiju ili ukućana koji kreće na dalek put. Običaj nije ni danas rijedak ni u kršćanskim ni i muslimanskim kućama diljem Hercegovine. 

Poseban niz običaja razvio se u vezi obilježavanja Jurjevdana i osobe svetog Juraja u katolika, odnosno sv. Đorđa u pravoslavnih i hazreti Hidra u muslimana. Njemu je posvećen Jurjedan, koji se obilježava u sve tri vjere u skladu s crkvenim ili pučkim tradicijama. Na Jurjevdan, ljudi zelenilom kite kuće, štale, prilaze dvorištima. Sv. Juraj se u narodnom vjerovanju pojavljuje u zelenilu.  Zelenilo u narodnom vjerovanju ima golemu, svetu moć. 

U rano Jurjevo jutro domaćin bi, moleći se, vodokrsnom vodom poškropio štalu i stoku kako bi cijele godine bila čuvana od vukova, bolesti i demona. Vračari su prije izlaska sunca brali ljekovite trave i trave kojima su vračali. Na Jurjevo bi se prije izlaska sunca kupalo ili umivalo pjenušavom vodom s mlinskog kola. Taj je običaj sve donedavno bio raširen u svih stanovnika Hercegovine bez razlike na vjeru.

Kršćanski sveti Juraj odgovara mitskoj islamskoj osobi Hidr (ili Hizr).  Motiv sv. Jurja prepoznaje se još u antičkoj legendi koja govori o istom događaju koji se desio Perzeju u libanonskom gradu Bejrutu. Kršćanski ga mitovi smještaju u 13. stoljeće, pripisujući ga rimskom junaku koji je branio prve anadolske kršćane.

To je svetac koji je dosegnuo ljudski san – da pronađe vodu vječnog života.  Znamenit je po dobrim djelima a posebno je po legendarnom ubijanju aždahe / zmaja koji je otvarao ljudima izvor tek kad bi mu dali, ponavljajući to svake godine 5. maja, najljepšu djevojku. Jedna prepoznatljiva varijanta primijenjena je i na legendu o izvoru rijeke Bune u Blagaju. Blagajska aždaha, za razliku od drugih varijanti u svijetu, zvao se Bunjo. Kad su mu u odabrani dan Blagajci u nosilima ponijeli najljepšu djevojku, baš tada je pod gradinu naišao nepoznati junak iz daleka, sa sabljom i topuzom. Pitao je ljude zašto su nesretni, koga i kamo nose u nosiljci u zastrtoj nosiljci. Ljudi su mu ispričali sve po redu: da u toj pećini živi aždaha, da je zatvorila izvor i da će ga otvoriti tek kad mu dadnu najljepšu djevojku. I tako su svake godine, u ovaj dan najnesretniji. Neznani im delija reče da će on spasiti djevojku i osloboditi izvor jer je vodu Bog Jedini dao svim ljudima bez razlike. Odvraćali su ga, ali junak je već ušao u mračnu spilju. Brdo se zatreslo, plamen je suknuo iz mraka – a onda se začuo tresak: tri aždahine glave, sve jedna po jedna, kotrljale su se prema izlazu! Tada je suknuo vodeni mlaz: ko uhvati prve kapi i popije – živjet će vječno! Naravno, prve su kapi pale na junakove dlanove i on ih je popio – i tako postao besmrtan. Tada je voda, hučna i zapjenjena, pojurila iz velikom grotla… i potekla je rijeka koju su ljudi nazvali Buna. Neznanac je zatražio i dobio djevojku za svoju ženu i ostao u Blagaju do smrti. Njegov kabur je tekiji i narod kaže da je tu sahranjen Dobri. Po narodnom vjerovanju, sablja i topuz kojim je ubijena aždaha - uzidani su na vanjski tekijski zid – i eno ih tamo sve do dana-današnjeg! 

U blizini svakog vjerskog obreda je voda,  od početka čovjekova života do njegova kraja, do smrti, do preseljenja na drugi, bolji svijet.  Kao što smo dočekani vodom pri dolasku na ovaj svijet, vodom se i ispraćamo odlazeći sa ovoga svijeta.

Treba otići čist kakav je i došao na ovaj svijet. U kršćanskoj tradiciji mrtvo se tijelo očisti i odjene u prikladno odijelo, potom se priredi posmrtna misa. Uz svećenikovo posmrtno slovo, lijes se prska svetom vodicom…  U muslimana se prvo obavi posmrtno kupanje (gusl), tijelo se namiriše i  uvije u trodijelno bijelo platno, u jednostavni posmrtni pokrov (ćefin). Tek iza toga pristupa se džennazi (molitvama), a potom se umrli (mejit) zakopa…    To je kraj. Posljednja je voda.