SUROVI KRŠ I RAJSKI PRIZORI

Voda i zemlja

Piše: Ibrahim Kajan  ©

 

Početak priče - početak je svijeta. Svijet se rađa svaki put ponovno, kaže neporeciva mudrost, kada se rodi novi čovjek na staroj i jedinoj Zemlji koju imamo. 

 

Jest, ovo je dio velikog svijeta – Hercegovina – kraški i mediteranski dio države Bosne i Hercegovine. Historija koju stvaraju ljudi ponire u dubinu vremena od 15.000 godina  i ona od tada  utvrđuje prisustvo prvih, prahistorijskih naseobina na ovoj zemlji. 

 

Stolačka gravura u kamenu iz nepamćena vremena

Otkud su došli ti ljudi prahistorije? Crtež u Badanjskoj pećini posjeduje sličnost samo sa kalabrijskim i sicilijanskim spiljskim crtežima… Tada je razina mora bila niža za 150 metara, obale apeninske i obale ilirske bile su bliže, a more pogodno za plovidbu!  

Zašto su došli? Došli su u potrazi za hranom i vodom, za svojim mjestom pod suncem.

Planine i rijeke prije njih nije još niko na svijetu vidio: još su bile bez svojih imena i bez svojih bogova koji bi ih štitili. Iz historijskih naplavina koje niko dovoljno ne poznaje, ostali su svjedoci, ostala su imena planina i rijeka koji su bili meso i krv ove zemlje. 

Čudesne, surove i nepristupačne planine, nazvane su Prenj, Velež, Čvrsnica, Vran, Crvanj, Radovanj... a rijeke, vilinske ljepote, izvirale su iz njihovih utroba... Bijela, Blučica, Bregava, Brova, Brukovica, Buna, Bunica, Doljanka, Drežnica, Jezernica, Kraljušćica, Krupa, Lištica, Ljubina, Neretvica, Radobolja, Rakitnica, Rama, Tihaljina (ili Mlada, ili Trebižat!), Ugrovača, Volujak, Zalomka... Slijevaju se sa svih strana, sa istoka i sa zapada – u jednom pravcu i jednoj žudnji: da se sjedine s najdužom i najsnažnijom, Neretvom. Ona izvire na sjeveru, na vrhu Hercegovine, pod Jabukom;  ulijeva se na jugu zemlje,  u Jadranskom moru. S pritokama poput mreže prekriva sretniji dio ove suhe, opore, kamene provincije. Protječu kroz uske pojase zelenila, kroz kamenjar; presuše u kraškim poljima; teku i iznenadno nestanu – poniru. Visoravni, koje se podižu, poput stepenica na maketi, pokazuju žednu zemlju s malim naseljima, selima s čatrnjama, ponekim većim gradom – na većoj rijeci.  

Kamen isijava vrelinu sunca. U 12 godišnjih mjeseci, 200 dana je sunčano, od kojih - 100 dana ne pada kiša. Ljeti planine bukte u šumskim požarima koje je u nepristupačnim vrletima nemoguće ugasiti. Svjetlost blješti od ranog jutra, u sutonu brda postaju  ljubičasta. Lijepo je proljeće u tisuću boja mostarskog behara i lijepa je jesen kad Hercegovina postane žuta od zlata limuna i pomoranči, grožđa i duhana.  S mora, kroz deltu i Neretvinu plovnu putanju, u Hercegovinu zalazi blagost primorja, klime mediterana koje doseže do grada Mostara, grada svjetlosti, najsjevernije tačke na kojoj raste sveto stablo masline! 

Kada su zelenu rijeku (u II. stoljeće p.n.e.) prvi put vidjeli Rimljani pokoravajući starosjedioce Ilire, uzviknuli su: Narenta, Božanstvo koje teče! Tako je stigla prva boginja u naše krajeve, zaštitnica koja čuva i štiti našu rijeku života.